NOĆ VJEŠTICA
Porijeklo Halloweena (All Hallows Eve, tj. Noći svih svetih ‐ u hrvatskim medijima često naopako nazivane “Noć vještica”, prema lošem prijevodu istoimenog kultnog filma) leži u drevnom keltskom festivalu Samhain (čit. “sauin”), koji pada noć prije keltske Nove godine 1. studenoga. Ta je noć, na samoj razmeđi svijetlog, toplog dijela godine i mračne, hladne zime, vrijeme kada granica između svjetova živih i mrtvih postaje nejasna. Na Samhain su se duhovi pokojnika nakratko vraćali na Zemlju pa im se pred vratima domova ostavljala hrana i vino da bi ih se umirilo. Iz toga se razvio današnji običaj obilaženja kuća po susjedstvu i traženja slatkiša od domaćina, što rade djeca u SAD‐ u, Engleskoj i Irskoj. Kostimiranje za Halloween potječe pak iz nastojanja Kelta da se ljudi maskama (u to doba načinjenima od životinjskih krzna i kostiju) razlikuju od duhova koji lutaju među živima nakon spuštanja mraka. Kad se u 7. stoljeću na nekadašnje keltske zemlje raširilo kršćanstvo, papa Bonifacije IV. proglasio je 1. studenoga Danom svih svetih, nastojeći da kršćanskim blagdanom nadomjesti “bezbožni” festival mrtvih. U srednjovjekovnoj se Engleskoj taj novi praznik nazivao Allholowmesse, a večer prije ‐ 31. listopada engleski se kaže All‐Hallow”s Eve, i otuda moderni izraz Halloween. Crkva je godine 1000. proglasila 2. studenoga Dušnim danom, a taj se blagdan obilježavao paradama, lomačama i maskiranjem u kostime anđela, svetaca i vragova. Bundeva koja se u listopadu viđa na američkim trijemovima kao i na jelovnicima u obliku krem juha, nadjeva za pečenke, pita i kolačića simbolizira Halloween stoljećima. Običaj potječe iz starog irskog mita o škrcu imenom Jack koji je jednom pozvao samog Sotonu na piće. Škrti Jack nije htio potrošiti ni penija, nego je uspio nagovoriti vraga da se pretvori u novčić kojim bi Jack potom platio račun. Kad je Sotona to učinio, Jack je zadržao novčić i stavio ga u džep odmah kraj srebrnog raspela, čime je spriječio vraga da se vrati u svoj prvotni oblik. Kad je napokon oslobodio Sotonu, ovaj mu je morao obećati da će ga ostaviti godinu dana na miru i da, kad Jack umre, neće tražiti njegovu dušu. Nakon godinu dana, Jack je i opet nasamario Sotonu namamivši ga na voćku da ubere plod, da bi potom urezao znak križa na deblu i tako se vrag nije mogao spustiti s drveta dok nije Jacku obećao da će ga pustiti na miru još deset godina. Kad je Jack umro, Bog mu nije htio dopustiti ulazak u raj, ali ga ni Sotona nije uzeo k sebi u pakao jer je obećao da mu neće tražiti dušu. Jackov duh je stoga otišao u noć samo s komadom užarenog ugljena u ruci da mu osvjetljava put, a tu je svjetiljku stavio u izdubljenu repu da mu bude lakše nositi. I tako Jack od tada luta zemljom, a u Irskoj, Škotskoj i Engleskoj narod je taj zagrobni lik nazivao “Jack s lanternom”, odnosno “Jack O”Lantern”. S vremenom su ljudi za Halloween uz pričanje tog mita počeli dupsti vlastite verzije Jackove svjetiljke u repama i krumpirima, koje bi ostavljali na prozorskim okvirima i uz ulazna vrata da odbiju od svojih kuća Škrtog Jacka i druge duhove koji noću lutaju. Kad su doseljenici s Britanskog otočja došli u Ameriku, otkrili su tamošnju domaću bundevu, plod kao stvoren za dubljenje “jack o”lanterna”,i taj se izraz za halloweensku buču koristi i danas.